Foxy Mister, 2002

14 fotografija u boji

svaka fotografija 66 x 50,5 cm
foto: Tomislav Čuveljak
Kolekcija Sarah Gotovac / ljubaznošću Instituta Tomislav Gotovac, Zagreb

Tomislav Gotovac je u svom dugom umetničkom opusu konstantno koristio vlastito telo kao direktno sredstvo ekspresije. Radikalan i potpuno direktan, Gotovac je svoje telo ogolio u zatvorenom prostoru pred fotografskom i filmskom kamerom, ali još češće u javnom prostoru, u galeriji ili na ulici, izvodeći celi niz akcija i performansa. Nesumnjivo je da je autor svojim radom pomerao granice društvene tolerancije postavši svojevrsni sinonim za radikalnog umetnika koji svesno uključuje provokaciju u svoje delovanje.

U slučaju rada Foxy Mister umetnikovo poigravanje društvenim tabuima je višestruko. U seriji od 14 fotografija u boji vidimo umetnika u eksplicitnim pozama koje oponašaju poze ženskog modela preuzete iz pornografskog časopisa “Foxy Lady”. Prikaz izazovnog tela mlade žene zamenjen je prikazom tela muškarca sede kose i krupnog tela. Fotografije su snimljene neposredno pre umetnikovog 65. rođendana i odmah objavljene u jednom ilustrovanom magazinu. Stalno rušeći granice i insistirajući da ne postoji podela na javno i privatno, Gotovac je eksplicitno ukazao na sled tabua (muškarac – goli muškarac – stari goli muškarac) u kome starost mora ostati skrivena, jednako kao i golo telo.

“Foxy Mister” nedavno je bio prikazan na izložbi “Nude Men from 1800 to the present day” u Leopold Museumu u Beču, prvoj muzejskoj izložbi koja je detaljno problematizovala prikaz golog muškog tela u umetnosti. Uprava Muzeja dozvolila je nudistima da jedan dan izložbu razgledaju goli. Bio je to prizor između lične intime i medijskog spektakla koji kao da je direktno proizišao iz Gotovčevog umetničkog opusa.

Darko Šimičić

Multimedijalni umetnik Tomislav Gotovac (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) bavio se filmom, fotografijom, radio kolaže i skulpture, menjao sopstveni izgled i izvodio performanse u javnim prostorima. U formiranju njegovih umetničkih i životnih stavova ključno mjesto zauzima film: opsesivno gledanje pokretnih slika otvaralo mu je nove vidike i formiralo kritičko mišljenje, a višekratno ponovljeno gledanje nekog istog filma skretalo pažnju s osnova filmske radnje prema detaljnom promišljanju strukture filmskog medija. Prve radove izveo je u mediju fotografije, ali za razliku od tradicionalnog pristupa, gde fotograf u rukama drži fotografski aparat i snima svet koji ga okružuje, Gotovac fotografski objektiv usmjerava prema sebi, svom licu i telu. Realizovao je fotografske serijale u kojima beleži jednostavne gestove (Listanje Ellea, Udisanja zraka, 1962.), posvete svojim filmskim idolima (Glave, 1960.) ili fizičke promene na sopstvenom telu (Glave, 1970.).

Prvi happening izveo je s grupom prijatelja (Happ naš, 1967.). Brojne akcije i performansi izvođeni u javnim prostorima postali su njegov zaštitni znak (Streaking, 1971., Akcija 100, 1979., Zagreb, volim te, 1981. itd.).

U Gotovčevom filmskom opusu ističu se eksperimentalno-dokumentarni filmovi (Prije podne jednog fauna, 1963.; Pravac, Plavi jahač, Kružnica, 1964.) kao rani primeri filmova s precizno koncipiranom strukturom, inovativnim pristupom slici i neuobičajenim postupkom dodavanja zvuka. Gotovo jednu deceniju (1967. – 1976.) proveo je na studijama filmske režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Važan događaj koji je na više načina obeležio njegov rad je učestvovanje u filmu Plastični Isus reditelja Lazara Stojanovića (1971.) gdje je bio glavni glumac i saradnik reditelja. U kasnijim delima preuzeo je avangardni postupak upotrebe već gotovog filmskog materijala (ready-made) koji je preoblikovao u vlastito delo. Za svoje filmove Gotovac je dobio niz priznanja na filmskim festivalima i time se uvrstio u ključne autore eksperimentalnog filma.

Od sredine sedamdesetih godina Gotovac je prisutan na likovnoj sceni te je učestvovao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Uz BadCo. bio je hrvatski predstavnik na Venecijanskom bijenalu 2011. godine.