Nije li ona prestara za to? – O vešticama, 2013

instalacija

Pojam veštica još uvek je u našoj kolektivnoj memoriji ispunjen brojnim negativnim značenjima, što odražava i dalje prisutan, snažan otpor patrijarhalnog vaspitanja da prihvati sliku snažne, kreativne i inteligentne žene, koja samosvesno i ravnopravno stvara i deluje po svojoj slobodnoj volji i nahođenju.
Zahvaljujući doprinosu mnogih feminističkih autorki* ka istorizaciji i politizaciji fenomena veštica i progona veštica, poznato nam je da su one bile isceljiteljice, čuvarke i prenositeljke dragocenih narodnih znanja i veština, ali i buntovnice koje su, iz pozicija samih margina društva, učestvovale u pobunama protiv nadolazećeg kapitalističkog poretka.

Na crtežima srednjovekovnih umetnika veštice se prikazuju kao je zastrašujuće, groteskne starice. Upravo je ideologija koja stoji u pozadini progona veštica zaslužna za resemantizaciju starice iz simbola mudrosti u preteći znak. Mnoge žene koje su bile progonjene kao veštice uistinu jesu pripadale starijim uzrasnim grupama, a pre svega su pripadale najsiromašnijim slojevima društva. Prema Silviji Federici, “starije žene su bile i one koje su unutar zajednice pružale najveći otpor uništavanju komunalnih veza, pred širenjem kapitalističkih odnosa. One su bile i živa riznica znanja i pamćenja zajednice”. Dugoročni projekat Veštice polazi upravo od ovakve konceptualizacije veštica kao onog što otelotvoruje istorijsku i simboličku snagu otpora kapitalizmu kao društvenom uređenju koje se bazira na nasilju i nejednakosti, veštica kao nositelj potčinjenih i osporavajućih praksi, iskustava i znanja, koje je nužno reaktivirati u kontekstu sadašnjih borbi od strane onih koji se danas nalaze na ekonomskim i društvenim marginama kapitalističkog poretka.

Projekat se sastoji od dva dela: prvi deo čini otvoreni (tekstualni i slikovni) arhiv, koji će se nadopunjavati u zavisnosti od mesta gde se prikazuje. Drugi deo projekta čine besplatna savetovališta za publiku s ciljem da se preispitaju alternativni modeli trenutnom političkom i ekonomskom sistemu, kao što su: razmena, darivanje i recikliranje (znanja, ideja, veština, roba). Pozvani će biti stručnjaci iz različitih područja kao što su rad, pravo, zdravlje, obrazovanje, filozofija, umjetnost i sl.

Sanja Iveković rođena je 1949. u Zagrebu, gde živi i radi. Studirala je na Akademiji likovnih umetnosti u Zagrebu od 1968. do 1971., a počeci su joj vezani za Novu umjetničku praksu tokom sedamdesetih godina kada je generacija jugoslovenskih umetnika ispitivala ulogu umetnosti u društvu i težila demokratizaciji umetničkog domena. Udaljili su se od galerija i preselili na ulice, gde su organizovali performanse i koristili jeftine, pristupačne materijale. Iveković deluje iz lične perspektive i društvenog položaja žene, promišlja uticaj masovnih medija, kao i politike moći u kontekstu socijalističkih i postsocijalističkih društava.

Samostalne izložbe:
Neposlušni/e, Galerija SC, Zagreb, Hrvatska, 2012.; Visages du Langage, MAC/VAL, Francuska, 2012.; Waiting for the Revolution, Mudam Luksemburg, 2012.; Sweet Violence, MoMA, New York, 2011.; Urgent Matters, BAK Utrecht i Van Abbemuseum, Eindhoven, 2009.; General Alert, Kölnischer Kunstverein, Köln, 2007.

Grupne izložbe:
A Bigger Splash: Painting after Performance, Tate Modern, 2012.; Promises of the Past, Centre Pompidou, Pariz, 2012.; Gender Check: Femininity and Masculinity in the Art of Eastern Europe, Zacheta National Gallery of Art, Varšava, 2010.; After the Wall: Art in Post-Communist, Ludwig Museum, Budimpešta, 2000.; te nekoliko izložbi u Zakladi Generali u Beču od 2000. do 2005. godine.

Iveković je učestvovala na Bijenalu u Gwangjuu 2010., na dOCUMENTI (13), (12), (11) i (8), 2012., 2007., 2002. i 1987., kao i na Bijenalu u Istanbulu 2009. i 2007. Osvojila je mnoge nagrade na filmskim i video festivalima, uključujući festivale u Locarnu i Montrealu. Omogućila je i osnovala niz političkih inicijativa, poput Ženskog umjetničkog centra Elektra i Centara za ženske studije u Zagrebu.