Utjeha Denija Fišera, 2012

Audio instalacija, 5′ 20″

Čita: Muharem Bazdulj

Negdje među ovim papirima možda je i rodni list Anastazije Grigorijevne Karpov. Znam da je rođena u Beogradu 1935. godine, a da je umrla u Sarajevu na svoj trideset i drugi rođendan. Anastazija H. – moja Anastazija – po njoj je dobila ime. Anastazija Grigorijevna, koja je umrla prije njenog rođenja, bila joj je baka.

Nekad davno, kad sam bio dječak, nije bilo interneta, a ni štampani erotski materijal dječacima nije bio previše lako dostupan, barem onim stidljivijim, a ja sam bio stidljiv. Bilo mi je jedanaest-dvanaest godina kad sam čuo da u knjigama Harolda Robinsa ima bezobraznih opisa. Od jednog druga čiji su roditelji imali bogatu kućnu biblioteka posudio sam dva toma u smeđem ovitku. Knjiga se zvala Kamen za Denija Fišera.

Ako je u knjizi bilo opisa seksa, više ih se ne sjećam. Zapravo, ničeg se skoro i ne sjećam iz te knjige, osim dva detalja. Prvi je da se naslov odnosi na jevrejski običaj da se na neki praznik, valjda na Jom Kipur, na grobu ostavi kamenčić; drugi je kako se glavni junak, taj Deni Fišer iz naslova, tješi da poslije smrti, makar od svog života i ne napravio ništa posebno, ipak neće potpuno nestati, ostaće njegovo ime barem u matičnim uredima, u arhivima, raznim birokratskim spiskovima i listama. Čudna mi je, onomad, bila ta utjeha.

Anastaziju sam prvi put vidio u biblioteci. Bilo mi je petnaest godina, već sam krenuo u gimnaziju; ona je bila pred malom maturom, godinu dana mlađa. Nikad to neću zaboraviti: nosila je žute helanke i bijelu majicu kratkih rukava. Imala je dugu kovrđavu kosu, naočari na nosu i već pozamašne grudi. Pitao sam je šta voli da čita. Rekla je: romansirane biografije. Baš je završila knjiga Pjer La Mira o Tuluz Lotreku i čita joj se nešto slično. Uzmi Irvina Stouna, Žudnja za životom, rekao sam, to ti je o Mikelanđelu.

Počeli smo se često susretati u biblioteci. Uvijek bih joj preporučio neku knjigu. S vremenom sam je počeo ispraćati do kuće, iako mi nije bilo usput. Pričala mi je o svojoj porodici, o baki Ruskinji po kojoj je dobila ime i koja je predavala hemiju u mojoj gimnaziji, gimnaziji u koju će i ona dogodine poći, a koja je umrla mlada od raka dojke.

Kad sam prvi put dodirnuo Anastazijine grudi, sjetio sam se njene pokojne bake. Kratko je trajala ta misao, ali je još pamtim. To je bilo u ljeto, nakon što sam završio prvi razred gimnazije i nakon što je Anastazija završila osnovnu školu. U jesen, kad je i ona pošla u gimnaziju, već smo bili pravi par.

Zbog Anastazije su mi zavidili ne samo drugovi iz razreda, nego i stariji gimnazijalci. Zvali su je Anestezija. Čovječe, od onih sisa odmah padaš u bandak – tako su govorili.

S jeseni 1991. godine i u zimu s kraja 1991. i s početka 1992, niko u Sarajevu nije bio sretniji od Anastazije i mene. Uoči proljeća, moji starci su počeli pričati kako trebamo ići iz Sarajeva, ali ja sam mislio da je to samo ideja. Kad sam shvatio da misle ozbiljno, pobunio sam se. Moram bar da završim razred, govorio sam. Rekli su da ću ga završiti u Beogradu.

Bio sam glup, vjerovatno, ili naivan, ali sam, dok smo se vozili prema Beogradu, planirao kako ću raspust provesti u Sarajevu. To sam rekao i Anastaziji kad smo se pozdravljali. Vidimo se brzo onda, tako je rekla. Sad mislim da ona u to i nije vjerovala.

Sve je tog proljeća išlo tako brzo. Dva puta smo se čuli telefonom prije nego je izgorjela glavna pošta, a sarajevski telefoni se ugasili. Nemoj me pogrešno shvatit, ali drago mi je da nisi tu, to su posljednje riječi koje mi je rekla. Malo prije mi je kazala kako čita Rat i mir.

Poginula je u augustu 1992. godine, onih dana kad je izgorjela i biblioteka. Ja sam tog augusta čitao Rat i mir. Posljednja lektira koju smo čitali u gimnaziji u Sarajevu prije nego smo otišli bila je Ana Karenjina.

Anastazije H. – moje Anastazije – nema na internetu. Kad njeno ime i prezime ukucaš u gugl pod navodnicima dobiješ nula rezultata i sugestiju da možda misliš na neku drugu Anastaziju. Jedina druga Anastazija na koju tad pomislim je Anastazija Grigorijevna Karpov, baka moje Anastazije, rođena u Beogradu 1935. godine.

Sjetim je se kad god prođem pored Ruskog doma u ulici Narodnog fronta. Sjetim je se u svakoj ulici koja sad ima ili je nekad imala rusko ime. Sjetim je se uvijek u opštini ili policijskoj stanici, kad vadim dokumente ili obavljam neke administrativne poslove. Sjetim je se kad god čitam Danila Kiša jer on je rođen 1935. godine.

Gledam te brojke: jedan, devet, tri, pet i tu gomilu papira na polici ispod. Ne znam kakvi su to papiri, ali dok god ne znam, možda je među njima i rodni list Anastazije Grigorijevne Karpov. Predavala je hemiju, ne fiziku, ali je vjerovatno znala za Šredingerovu mačku.

Gledam papire, neću ih dirati. Gledaću ih još malo pa idem. Možda je među njima i rodni list Anastazije Grigorijevne Karpov. Od te mi je misli malo, sasvim malo, lakše. Nije bio glup onaj Deni Fišer.

Muharem Bazdulj (Travnik, 1977) je pisac, prevodilac i novinar. Knjige su mu prevedene na engleski, nemački i poljski, a pojedine priče i eseji na još desetak jezika.